Wednesday, November 23, 2011

"30.februar" stiže u Mladenovac



U sredu, 23.novembra u Centru za kulturu Mladenovac u 19h, održaće se promocija romana "30.februar", uz učešće autorke i recenzenata Dimitrija Vojnova i Danice Nikolić Nikolić.

http://www.ckm.co.rs/programi/knjizevni-tribinski-program/promocija-romana-30.-februar.html

Tuesday, November 22, 2011

Promocija romana "30.februar"-UK "Parobrod", video

Na promociji romana govorili su recenzenti Dimitrije Vojnov i Danica Nikolić Nikolić, izdavač Boban Knežević, kao i autorka Jelena Đurović.

Inspiration video za roman "30.februar"

Promocija romana "30.februar"-Sajam knjiga u Beogradu

Snimak sa promocije romana Jelene Đurović na Sajmu knjiga u Beogradu. Govore: Dimitrije Vojnov, Boban Knežević i autorka.

Jelena Đurović, intervju za portal "Agitpop.me"


O “Tridesetom februaru” i drugim lažima


U svom najotvorenijem intervjuu do sada Jelena Đurović odgovara na sve optužbe i objašnjava tajne datuma koji ne postoji...

Jelena Đurović je spisateljica kojoj je, kako sama priznaje, proza zapravo hobi. Aktivno se bavi politikom i novinarstvom a piše “ono što bi sama volela da čita” bez ambicije o velikim tiražima ili mogućnosti da osvoji nekakve nagrade. Zašto je onda ova polu-amaterka predmet našeg intervjua?

Jednostavno, ona je urednica portal “Agitpop.me” i kao redakcija smo osetili obavezu da joj posvetimo prostor da objasni zašto se, posle relativno nezapaženog prvenca “Kraljevstvo” ponovo latila tastarure…

AP: “Kraljevstvo” je bilo debakl?

JĐ: Mislim da je fijasko bolja reč. To je zapravo pristojna knjiga kojoj je trebao dobar predgovor ili pogovor da bi se neke stvari u njoj lakše iščitale i bile jasnije. Takođe, posle početnog entuzijazma (objavljivanja jedne od priča u SAD) bila sam ubeđena da ne moram preterano da pojašnjavam te porodične odnose između likova u pričama. Ispostavilo se da je to ostalo nejasno, zbrzano pred Sajam, i da je u suštini tu potreban samo jedan dobar uvod ili čak mini-porodično stablo junaka. Kao na pravom drvetu deset Sefira u Kabali.

AP: Pre nego što pređemo na aktuelni roman, često referišete na svoje jevrejsko poreklo, a nas u redakciji besomučno maltretirate da objavimo vest svaki put kad premijer Izraela namaže humus na maces. Po gradskim kuloarima Vas nazivaju “lažnom Jevrejkom”, a osim toga, zar ne mislite da je neukusno bez imalo kritičke note favorizovati Netanjahua u odnosu na Abasa ili Hamas?

JĐ: Pretpostavljam da je prezime problem. Mnogima sa očnim vidom i malo mozga jasno je da Đurović ne potiče od Jewrovitch, već iz Golubovaca u Zeti, pa otud i konfuzija. Kuloari, po prirodi srpsko-patrijarhalnog modela, ne mogu da se naviknu da su Jevreji pre više od 5000 godina patentirali “prenošenje” vere preko majčine strane, tako da su prezimena potpuno nebitna. Osam ženskih jevrejskih generacija, nekoliko bliskih Zellermeier rođaka u Izraelu i svi bitni podaci u knjizi rođenih u Tarnovu, pored Krakova, još od 1700. Ali ajde da ne zvučim kao da se pozivam na “ognjišta” to je samo odgovor. Nisam nikakav vernik, ali volim Izrael i volim Crnu Goru, ta dva simpatična plemenska naroda, kao što kaže ona pesma “odatle su moji”. Što se drugog dela pitanja tiče, ne mislm da je neukusno bez imalo kritičke note favorizovati Netanjahua u odnosu na Abasa ili Hamas.

AP: Ja bih rado prešao na Vaš aktuelni roman, ali moram da postavim još jedno važno pitanje? Po Vašim tvrdnjama, imate sve uslove da uradite iseljeničku i preselite se u Izrael, takođe, možete da idete u Crnu Goru, čijeg premijera isto, u veoma povoljnom svetlu često plasirate. Suprug Vam je Hrvat, stalno nastanjen u Velikoj Britaniji, i oboje imate njihovo državljanstvo. Zašto ste onda kog đavola ovde u Srbiji, zašto podrivate i ismevate naše napore da zadržimo Kosmet, sprdate se sa “prvim reketom sveta” i uopšte, ponašate se kao klasičan izdajnik?

JĐ: (Pauza) Vaše pitanje je provokativno. Vidite, ja mislim da su baš ljudi kao što ste vi zapravo izdajnici. Svi oni koji ne govore istinu da je Kosovo nezavisno već godinama, koji bi da one koji misle drugačije IZBACE iz Srbije, da ovde ne žive ni stranci, ni homoseksualci, ni nepravoslavci. Zove me majka pre neki dan i kaže da hoće da se čuje sa Markom Karadžićem, koji je moj partijski kolega. Ja je pitam šta će joj Marko? A ona mi kaže: “Pa eto, ja mislim, sad kad nema gej-parade, sad će da zabrane svima nama koji nismo pravoslavni da se šetamo ulicom”. Meni bilo smešno, ali malo i tužno. Neću da idem iz Srbije, zato što sam rođena u Knez Mihajlovoj, to je moja prćija, išla sam na sve demonstracije, čekala ispred praznih samoposluga za vreme Miloševića i sad da odem, kad smo na pragu toga da napravimo istorijski i civilizacijski skok. Ovde sam da bi gurala ovu zemlju u EU i u NATO, i u tom smislu smatram sebe izuzetnim patriotom. Patriota je upravo onaj koga pljuju, a on ima gde da ode, ali ostaje, jer voli taj narod iako ga pljuje.

AP: Dobro, dobro. Popijte sad malo vode… Recite nam nešto o romanu “30. februar”, znamo da je bilo više verzija imena, ovo je došlo nekako na kraju?

JĐ: (Pije vodu) Naslov koji se najduže zadržao bio je “Međuzvezdana sredina”. Onako, zvuči bombastično i pretenciozno a zapravo ne znači ništa. To je neki prazan prostor između planeta, ali nije ni crna rupa. Roman zapravo govori o Srbiji na jedan satiričan način, i tada mi je to bilo zanimljivo. Takođe, roman se jedno vreme zvao i “Doček svetlosne godine”. Pa je i to otpalo, kad je radnja “kvrcnula” u jednom neočekivanom pravcu.

AP: U Vašoj knjizi, lik Olivera, koji je na početku simpatičan i muževan, ima jak politički stav i bavi se novinarstvom. Kao što možemo pročitati, on sa Vama deli i mnoge stavove (verovatno ste ga, samozaljubljeno pisali, inspirisani samom sobom), ali je i ljubitelj partizanskog pokreta u Drugom svetskom ratu. Možete li nam objasniti odakle izvire to Vaše apsolutno nerazumevanje za iskopavanje moštiju Čiče i revitalizaciju četnika? Je l ste vi možda partizansko dete, kome je komunizam dao sve? Da li se plašite restitucije?

JĐ: Oliver je, kao i svi ostali, samo 5% mene dok je ostatak čista fikcija. I niko ko smatra da ima preveliki nos ne može da bude "samozaljubljen"... Kada je moja porodica u Višegradu propala zbog ekonomske krize i izgubila sve (to je bilo dvadesetih godina prošlog veka), i sestre Zellermeier, među kojima i moja prababa krenule kud-koja, moji su se obreli u Beogradu. Problem je bio u tome što starija generacija nije znala ništa da radi, oni su do tada samo upravljali fabrikama. I moju baku su, sa 14 godina, poslali na zanat. Ona je postala rukavičarka, radila po ceo dan i izdržavala svoje roditelje. Za vreme rata, svi su se sklonili u Pančevo u neki podrum, i to smo debelo platili seljacima, osim babe, koja je i dalje držala svoje radnje u centru grada, u Nušićevoj. Kad se rat završio, porodični prijatelj, Moša Pijade, nam je sugerisao da radnje prodamo, jer će sve postati društvena svojina. Prodate su, za budzašto. Niko mi nije bio u partizanima, ali su mi svi preci bili salonski komunisti. Ipak, postoji pravda i nepravda. Antifašizam, puška i borba protiv Nemaca je pravda. Tito je izgradio infrastrukturu, puteve, škole, aerodrome... njegova vlada. I dalje smatram da je njegov “prosvećeni apsolutizam” bio idealan za pripitomljavanje i srpskog i hrvatskog nacionalizma. I tačno, u svim velikim revolucijama i svim velikim državnicima se događaju kolateralne štete. Čerčil i Drezden, Golda Meir i Operacija “Božji Gnev”… ali tako je. Da danas hoćemo zaista da se razračunamo sa nacionalizmom, šovinizmom i homofobijom, mislite da bi smo mogli da upotrebljavamo drugačije metode?

Moja veza sa partizanima je preko dede iz Titograda ali on je umro jako davno… Otac mi nije došao na konju u Beograd i otišao na Dedinje, već šezdesetih, vozom, kao student i uselio se kod majke u stan. Dakle o vrednostima NOB-a me je učila baba, koja je morala da se odrekne dobrog dela imovine posle rata. Ali, ona je govorila: “Dok se neko smrzavao po šumi sa puškom, mi smo ovde sedeli i pili čaj. Pa neka im kuće, kad su pobedili Hitlera”.

Priča-čiča, pa ovako, jedan od braće mog pradede je dobro znao Dražu, i bila je priča u porodici da je on bio korektan, ali mlakonja. Neka iskopavaju, rade šta hoće, ali da bi povukli znak jednakosti neka ispišu deci na tabli sve četničke ofanzive i bitke protiv Nemaca, i neka dokažu da nije bilo apsolutno nikakve veze između tog pokreta i marionetske pro-nacističke vlade Ljotića i Nedića. To je ona ista vladavina koju obeležavaju stratišta kao što su Banjica, Sajmište, Jajinci... Kad to dokažu, prikažu i pokažu, neka udare "jednako je". Evo, samo neka pokažu sve te veličanstvene bitke četnika protiv Nemaca, da vidimo kad su se i gde desile, i biće dovoljno.

Što se restitucije tiče, ja čekam restituciju u kojoj će se obratiti pažnja na one koji su uništeni tokom devedesetih, od strane JUL-a i SPS-a… Za taj period imam i dokaze kao i šta da restituišem.

AP: U intervjuima o knjizi pominjete sve ostalo osim zapleta romana? Da li to znači da ne umete da ga prepričate ili da je konfuzan kao prethodni?

JĐ: Manje je konfuzan, jer sam imala odličnog urednika, Bobana Kneževića. Postoje tri nivoa radnje u romanu, i zaista je komplikovano opisivati. Imamo priču o Poletu, koji živi u inostranstvu. On se vraća u Beograd, i zatiče zanimljivo stanje među “ekipom” koju je tu ostavio. Drugi nivo radnje se tiče Strahinje Markovića, koji je savetnik Premijera Srbije. Strahinja je veoma zgodan ali i veoma opasan čovek. Treći nivo su vanzemaljci, Zetani, sa planete Zeta Reticuli.

Na koji način se ova tri storyline-a spajaju, to ćete morati da pročitate.


AP: Na jednom od promotivnih blogova, objavljena je i “Muzika iz knjige 30. februar” koja je prilično “homo-depresivna”. Vi se ponosite svojim muzičkim znanjem i slovite za sladokusca, kao slušate te neke čudne bendove za koje niko nije čuo… Otkud ovako ljigav, kič izbor, prepun opštih mesta?


JĐ: To je ukus mojih junaka. Ja njih nit volim, niti ih branim niti sam ja oni. Junaci TO slušaju i prestanite da me napadate. Kao da i Vi ponekad ne odvrnete neki evergrin od starog barda, Fila Kolinsa?

AP: Hm, da pređemo na politiku: član ste Liberalno demokratske partije, da li su neki od likova iz političkog miljea knjige bazirani na nekom od vaših partijskih kolega?

JĐ: Znate šta, ta reč “milje” mi je uvek bila ogavna i mislim da se odnosi na ono pleteno po kućama. Grozno, kako možete da upotrebite to u pitanju - milje.

Strahinja Marković i njegova družina u knjizi su ekstremno uticajni ljudi. I kao što sam rekla prilično pokvareni. Mi nismo velika stranka, samim tim nismo ni približno uticajni koliko bih ja želela. A i kad budemo uticajni, sigurna sam da se nećemo pokvariti. Sa druge strane, što se izgleda tiče, jedino kod nas i možete da vidite političare koji ne deluju kao “jagnjeći odredi” tako da to je tačno, njegov fizički izgled jeste baziran na kombinaciji nekoliko mojih dragih partijskih kolega.

AP: Šta dalje? Izbori ili književnost?

JĐ: Za sada, i od sada, samo izbori. Možda u toku novogodišnjih praznika malo radim na novom romanu, ali sam sigurna da do maja nema ozbiljnijeg pisanja.

“Krvotok zločina”, moj sledeći projekat, će morati malo da sačeka, pogotovo što je prvi od tri dela, i potrebno je dosta koncentracije.

AP: Na koricama knjige piše da Vi mislite da su Vam Bret Iston Elis i Lars fon Trir braća? Da li imate nekakvu dijagnozu? Smatrate li da će ljude privući tekst “o autoru” u kojem deluje kao da je autor blago udaren?

JĐ: Pa evo, Vi me intervjuišete. Znači, neki efekat je postignut. Imam dijagnozu: plašim se aviona, lekara i buba-švabe. I Fon Trir i Elis se panično plaše aviona. Ali nismo zato “u srodstvu” već zato što ja mislim da isto mislimo.

AP: Vama dobro, nama još bolje. Primećujemo da ste dosta fotošopirani na promotivnim fotografijama… Ali, to nije pitanje, samo konstatacija. Da li postoji nešto što Vas nismo pitali? Kako Vam se zovu mačke? Želite li nekom posebno da se zahvalite.

JĐ: Fotošop: Jesam, šta me briga, svi su.

1. Knjiga može da se kupi u knjižari Beopolis, Makedonska 22, a promocija na Sajmu knjiga je 28. oktobra u 15h 2. Mačke se zovu Luna i Siki 3. Posebno bih se zahvalila svom trećem bratu od drugih roditelja, Aleksandru Maćaševu, koji je dizajnirao knjigu, fantastičnim recenzentima Dimitriju Vojnovu i Danici Nikolić Nikolić, kao i celom timu iz Ustanove kulture “Parobrod”.

UK "Parobrod" - Promocija knjige "30.februar"



Atmosferu sa promocije kao i galeriju fotografija možete pogledati na linku Ustanove kulture "Parobrod".

Monday, October 10, 2011

"Kad se može, sve se hoće"




Pred-promocija romana "30.februar" održaće se u sredu, 19. oktobra u 20h u Ustanovi kulture Parobrod, Kapetan Mišina 6a.


Na Sajmu knjiga u Beogradu, novi roman Jelene Đurović biće predstavljen u petak, 28.oktobra u 15h u Hali 2.

Naslovna strana by Maćašev



Naslovnu stranu i dizajn korica za "30.februar" uradio je Aleksandar Maćašev.

Jelena Đurović, intervju za portal "Popboks"




Povodom izlaska romana "30.februar", Jelena Đurović je razgovarala sa Đorđem Bajićem za portal Popboks


ČEKAJUĆI 30. FEBRUAR

Spisateljica, novinarka i politička aktivistkinja Jelena Đurović govori za Popboks o svom novom romanu 30. februar, Bretu Istonu Elisu, Virdžiniji Vulf, Sari Pelin i Velji Iliću.

Razgovarao: Đorđe Bajić

Jelena Đurović je diplomirala na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, ali nije dugo ostala u svetu pozorišta. Svoj prvi roman Kraljevstvo objavljuje 2003. godine. Pored pisanja, Jelena Đurović se aktivno bavi politikom i novinarstvom (početkom godine pokrenula je portal agitpop.me). Opčinjena stvaralaštvom Breta Istona Elisa, Jelena Đurović je tokom godina izgradila specifični stil koji do punog izražaja dolazi u najnovijem romanu 30. februar.

30. februar nije vaš prvi roman. Debitovali ste pre sedam godina romanom Kraljevstvo. Zbog čega tako duga pauza?

Istina je da sam počela da radim na više stvari u isto vreme i da sam se upetljala. Barem tri godine mi je trebalo da raspetljam o čemu zaista želim da govorim sledeće, da li to treba da bude taj neki istorijsko-politički roman “kapitalac”, koji bi mi sigurno oduzeo 20 godina života, ili nešto što mi se činilo kao lakše za hendlovanje. Taman kad sam se odlučila za jedan od tri romana koje sam paralelno počela da pišem, dogodila mi se velika promena u životu, prvo politička karijera, potom dugotrajni odlazak u London i neprestana putovanja po svetu tokom kojih apsolutno nisam mogla da se skoncentrišem na kreativni rad. U jednom momentu je taj stil života, koji je izgledao kao iz filma Until the End of the World pauzirao, vratila sam se ovde, skoncentrisala, napravila informativni portal agitpop.me i završila 30.februar. Samo da bih sada mogla da idem dalje. ☺

Jedan od glavnih uzora za 30. februar bio Bret Iston Elis. Da li je bilo teško prilagoditi Elisov pogled na svet specifičnostima srpskog mentaliteta?

Moja nekritička i gotovo infantilna opsesija Elisom je već parodija same sebe. Ono što je suština je da sam ja odrastala uz njega, uspevala nekako da dobijam potpisane primerke Bretovih knjiga sa posvetom i da stvorim ugao i pogled na svet koji imaju ne njegovih junaci, već sam Bret. Prirodno, pročitala sam i odgledala svaki njegov intervju i ispod početnog sarkazma i naknadne zgađenosti nad društvom provejava zabrinutost, želja da se pomogne, možda čak pomalo i moralizatorski. U tom smislu smo on i ja veoma slični, ne kao pisci, da ne laskam sebi, već kao ljudi. Ipak, on je odlučio da se iz društva izoluje, a ja da uletim sa obe noge u živo blato, jer mnogi tako vide politički angažman. Što se mentaliteta Srbije i Amerike tiče, ja tu vidim mnogo više sličnosti nego što se na prvi pogled može nazreti. Sramota koju ljudi u SAD osećaju tokom govora nekih Republikanskih kandidata za mesto predsednika slična je onoj koju mi osećamo kada čujemo pojedince u Skupštini Srbije. Lupetanje Sare Palin ili Mišel Bahman ne zaostaje za biserima Velje Ilića ili Bakareca. Što naravno ne znači da imam nešto suštinski protiv Republikanaca, samo kažem da su društveni apsurdi i politički bizarijum zapanjujuće slični.

Kvartet glavnih likova (Jovana, Beba, Oliver, Pole) iz čijih vizura je ispripovedan 30. februar deluje prilično životno. Da li ste kao modele koristili ljude koje poznajete ili je u pitanju čista fikcija?

“Kvartet” je način da se ispriča priča. Smatrala sam da različite vizure mogu da utiču na dinamiku i sagledavanje karaktera likova, ali oni nisu bazirani ni na jednoj stvarnoj osobi. Pole, koji je homoseksualac, sublimat je nekoliko mojih bliskih prijatelja i od njega bih mogla da napravim nekakvog “foto-robota”, dok su svi ostali plod čiste fikcije. Ne družim se sa ljudima kao što su moji likovi, verovatno zato što sam suviše matora za njih ☺ ali i zato što su suviše komplikovani. Oni su ljudi sa problemima a pisci beže od problema. Saslušaju, zabeleže, pa pobegnu…Piscu je dovoljno što mora da živi sam sa sobom i sa svim likovima u sebi. Ostali likovi u romanu, koji nisu kvartet, jesu bazirani na ličnostima koje poznajem, ali koje, uostalom, poznaje i dobar deo domaće javnosti.

Novi roman se može podvesti pod odrednicu urbana srpska proza. Kako sagledavate današnju situaciju u Srbiji? Da li smo i dalje, da citiram jedan od vaših ranijih intervjua, "žrtve istorije i geografije"?

Ne bih sama sebe korigovala. Da, mi smo proizvod vremena, ali da li smo i “žrtve” kao što sam u toj rečenici citirala Bilija Brega, ili smo zapravo krivci, to već nisam sigurna. Situacija u Srbiji danas je očajna. Pogotovo sagledavajući iz pozicije nekoga ko zapravo deo života provodi živeći u Londonu. Nama su apsolutno svi parametri potpuno poremećeni, i problemi sa kojima se borimo na dnevnoj bazi bi bili nepojmljivi svakom Evropljaninu. Ovde se postavlja pitanje da li će se održati gej-parada, ili da li će se ići na more, ili da li su pobedili partizani ili četnici…Da ne pričam o statusu crkava u Evropi, koje tamo služe samo kao scenografije za neke nove filmove o kralju Arturu, dok ovde niču kao pečurke ili virus, umesto centara za kulturu ili vrtića. Iako je srušen Milošević, idejno i ideološki, u Srbiji se i dalje živi kao u 17. veku, u nekom tabuiziranom tajkunsko-svetosavskom narativu koji je estetski degutantan, teološki neprecizan, nacionalno kancerogen i suštinski nemoderan. Mi smo zatvoreni zato što smo siromašni i siromašni smo zato što smo zatvoreni. Za to je kriva vlast. O tome govori moj roman.

30. februar otvoreno koketira sa naučnom-fantastikom. Šta te je inspirisalo/nateralo na iskorak iz srpske stvarnosti i beg u "više sfere"?

Ovo što sam rekla u prethodnom odgovoru ne može da se kaže direktno, to onda nije literatura, to je pamflet. To je ono kad se Virdžinija Vulf ubije jer ne može da se razvede ili pobegne iz Ričmonda (inače.živim na kilometar od njene kuće i skroz je razumem, to je prilično sterilan deo Londona). Ili kad Lars fon Trir završi u ludnici. Tako čovek koji nije baš za ludnicu skrene u satiru, imate to kod Trira u genijalnom “Šefu nad šefovima” pa čak i u “Twin Peaks”. Satira je finalna odbrana autora od toga da ne digne ruku na druge ili sebe☺ Tu mi je dosta pomogao Palanjukov roman “Fight Club” i Rošakov “Flicker”, pomalo i Vonegat, da ne zaboravim nikako divnog Balarda, koji je iz Čizika, gde sam isto živela jedan kratak period. Satira je zapravo fantastičan lek, sedativ koji u literaturi pomaže da se premosti gnev koji je ružan da se čita, a može da bude smešan u nekom uvrnutom ali jakom kontekstu.
Moj urednik i izdavač Boban Knežević je u tom smislu bio od neprocenjive važnosti - odmah je shvatio šta hoću da uradim, uputio me je na pravu literaturu, i jako sam zadovoljna našom saradnjom. Za taj iskorak bitan je i reditelj Ričard Keli, ali ne njegov najpoznatiji film Doni Darko, već od kritike i publike uništen Southland Tales.

Kada 30. februar izlazi iz štampe?

Planiramo dve promocije, prva je 19.oktobra u Parobrodu a onda i na Sajmu, ne znam još tačan datum. To je dakle period kada će knjiga da se pojavi u knjižarama.

Koji su vaši dalji planovi? Da li je tačno da pripremate trilogiju inspirisanu krimi romanima?

Dobro ste obavešteni… Radim na tome već godinu dana. Prvi roman se zove Krvotok zločina i glavni likovi su članovi moje najuže porodice kao i najbliži prijatelji. To je nešto što je zamišljeno kao crossover priče Roadside Picnic braće Stugatski po kojoj je snimljen Stalker Tarkovskog i petparačkih romana. (Nadam se da se iz ovog odgovora nedajbože neće pogrešno shvatiti da volim Tarkovskog.)

30.februar - Soundtrack*

*pesme uz koje se odvija radnja romana “30. Februar”



1. Don’t fear the reaper – Blue Oyster Cult
2. This must be the place I waited years to leave – Pet Shop Boys
3. How do you sleep? – John Lennon
4. Darklands – Jesus and Mary Chain
5. Under my thumb/Play with fire – Rolling Stones
6. Reality – Richard Sanderson
7. Triput sam video Tita – Đorđe Balašević
8. Original sin/I want love – Elton John
9. Everlong – Foo Fighters
10. Karma Police – Radiohead
11. The Sound of Silence – Simon and Garfunkel
12. Wake me up when September ends – Green Day
13. You are the everything – REM
14. Like a friend – Pulp
15. Candy shop – 50 Cent
16. Black – Pearl Jam
17. Rape me – Nirvana
18. Against all odds – Phil Collins
19. Tonight tonight – Smashing Pumpkins

U iskrivljenom ogledalu - Danica Nikolić Nikolić o romanu "30.februar"



Jelena Djurović je osoba neobičnog dara. Osim svoje nesumnjive darovitosti za pisanu reč, ona ima talenat da unosi živahnost i boje u život, što onaj na papiru, što onaj stvarni. Namerno praveći parafrazu, na svog omiljenog autora Breta Istona Elisa, Jeleni polazi za rukom ono što je i samom Elisu promaklo. Njeni likovi su slojeviti, uobličeniji, stvarniji od Elisovih, ponekada namerno trivijalizovani, ne bi li se zabašurila bol i ispraznost kojima ih je suočio i sam bolni i isprazni svet u kome se nalaze. Oni su beskrajno duhoviti, u svojoj frivolnosti, u svojoj maskiranosti banalnošću, a opet, na momente, suptilno, gotovo eterično, na površinu se probija dubina, koja i sama izranavljena, rasparčana surovošću stvarnosti u kojoj borave, ponekada ekspodira pred našim očima dobijajući formu onog iskrivljenog, cirkuskog ogledala, u kome gotovo svako od nas može da se prepozna. Tada postaje više nego jasno da je spoljni okvir, ram, zapravo njihov jadni štit pred društveno-političkim sivilom, u kojem su odrastali, sazrevali i u kome opstaju. Dok opstaju. Koristeći repetativnu formu, Jelena pravi jedan filigranski svet u kojem svaki od junaka priča svoju priču, svoje uspomene, svoje misli. Ponekada iz nesigurnosti, ponekada iz isforsirane, mentalne izopačenosti, ponekada iz tuposti, ponekada iz dosade. Mešajući jednu autosurovu, a ironijsku samopsoznaju junaka sa paradigmatskom SF medjupričom, Jelena nepogrešivo oslikava svet u kome živimo, koji nas je zaboleo, koji nas je promenio, oteo nam onu čednost koja je postojala nekad. Koji nas je sveo na opne, ljušture, ispod kojih smo uplašeni ostali da čučimo, smejući se onome u šta nas je taj vrli novi svet pretvorio. A negde izdaleka, iz kosmosa, smeši se neki drugi svet, iskeženih zuba, obećavajući da nas tempom kojim idemo više neće biti. Da ćemo biti kažnjeni za ono što jesmo uradili, kao i za ono što nismo.

Dimitrije Vojnov o romanu "30.februar"


30. februar Jelene Đurović je roman koji će svakom čitaocu ponuditi drugačiji oslonac. Neki će ga doživljavati kao ljubavni roman u kome naučna fantastika i politika imaju sporednu ulogu. Drugi će tvrditi da je to upravo roman koji dokazuje kako naučna fantastika može biti savršen katalizator za promišljanje emocija i ideologije. Treći će ionako sve doživljavati kao politiku u najčistijem smislu.

No, koji god motiv bio odabran za kičmu ovog romana, nema nikakvog spora da je reč o priči o Smaku sveta. Otud je pitanje da li se čitaocu Svet ruši zbog ljubavi, vanzemaljaca ili politike zapravo samo Roršahova mrlja, i jedan od razloga zašto se ovom romanu treba periodično vraćati kako bi videli koliko su nam se pogledi na život promenili.

Glavni protagonisti ove priče su Srbi i vanzemaljci, dva nebeska naroda. Njihova interakcija ima fatalne posledice. Otud je ovaj roman na emocionalnom nivou ljubavni a na intelektualnom gotovo isključivo politički. Kao i svaka velika ljubav, baziran je na nesporazumu. Kao i svaka ideologija, pripoveda nam o tome kako su stvari pošle loše i došle u nama poznato stanje sa kojim se lako identifikujemo. Za razliku od ideologije međutim, ovaj roman govori kako je prekasno da se bilo šta popravi čak i onda kada glavni junaci pronađu rešenje.

30. februar je ljubavni roman o ljudima koji su toliko uvereni u vlastitu pamet pa misle da su iznad ljubavi; politički roman o vlastodršcima toliko uverenim u svoju nezamenjivost da pomisle kako su iznad elementarne etike; naučnofantastični roman o vanzemaljcima koji su civilizacijski toliko superiorni da misle da su iznad srpskog prkosa.

Ovo je roman o svima onima koje su ponekad uništili ljubav, pravda i Srbi.